Intervju s glazbenim producentom Rayanom Bailounijem

Karl je dugogodišnji freelancer koji je strastven za glazbu, umjetnost i pisanje.

Rayan Bailouni je glazbeni producent, inženjer zvuka i tekstopisac sa sjedištem u Dubaiju. Kad je riječ o produkciji, kaže: "Ljudima je lako zaboraviti da glazba nije savršena znanost. Pjesme se dešifriraju svojom sposobnošću da nas 'osjetimo' određene emocije, dok žanrovi predstavljaju različita raspoloženja. Ako je glazba slika, produkcija osigurava platno.”

U telefonskom razgovoru s njim sam razgovarao o tome kako je postao glazbeni producent, kako pristupa glazbenoj produkciji, kakav je pogled na rad s umjetnicima i kako puni kreativne baterije.

Rani život i karijera

Rayan Bailouni: Moj otac je iz Sirije, a moja mama iz Newcastlea u Ujedinjenom Kraljevstvu. Rođen sam u Newcastleu, u South Shieldsu, i to je mjesto gdje su moji roditelji u to vrijeme studirali. Tri mjeseca nakon mog rođenja, moj tata je dobio ponudu za posao u UAE, a ja sam proveo osamnaest godina u Abu Dhabiju u 90-ima odrastajući. Uvijek sam se bavio glazbom. U to je vrijeme bio bum MTV-a pa je tada glazba imala vizualnu snagu i bila je prilično globalna. Uzeo sam gitaru i bio sam u različitim indie rock i metal bendovima.

U to vrijeme u UAE je zapravo postojao samo jedan studio i prvenstveno su radili arapsku glazbu, u to vrijeme nije bilo puno glazbe na engleskom. Rekao sam tati da želim odraditi praksu u studiju ili raditi na audio. Moj tata nije mislio da je to najbolja ideja jer u regiji Zaljeva to nije najpreporučljiviji put karijere. U 90-ima, u UAE, zapravo nije bilo predvidljivog puta do zarade od glazbe.

Tata mi je predložio da učim nešto što sam dobro radio u školi. Slučajno su se dogodile biologija i kemija, pa sam odlučio studirati biotehnologiju i istraživanje matičnih stanica. Na kraju sam se vratio u Newcastle i tamo sam studirao pet godina te sam diplomirao i dvije magistarske diplome. Do tog trenutka, moj se tata preselio u Katar pa sam se vratio tamo kako bih bio s obitelji. Tamo sam radio za farmaceutsku tvrtku. Tri ili četiri godine u tom poslu nisam zapravo znao zašto se budim i idem na posao. Plaća i beneficije su bile velike, ali je bilo super demotivirajuće. U pozadini mojih misli, još uvijek sam bio u bendu i još uvijek sam pisao glazbu. Nisam ni znao da ću to učiniti, ali jednog sam jutra vrlo brzo našao da sam dao otkaz. Došla sam kući i rekla tati da sam upravo dala otkaz. Moj tata je vrlo pragmatična i uravnotežena osoba, pa me samo pitao što ću umjesto toga. Rekao sam: „Ne znam. Samo znam da to ne želim učiniti!"

Jedan od mojih najboljih prijatelja u bendu u kojem sam bio rekao mi je da misli da sam prilično dobar u produkciji i da misli da bih trebao producirati albume benda. Na albumu prije toga radili smo s producentom koji je od tada osvojio nekoliko Latin Grammy nagrada, ali u to vrijeme nije se baš pojavio. Nisam znao kako bih trebao pratiti njegov rad! To je dovelo do toga da se iz Abu Dhabija vratim u Dubai. Odlučio sam da otvorim svoju tvrtku. Imao sam puno prijatelja koji su još uvijek bili tamo pa sam odlučio pokušati biti glazbeni producent.

Bilo je dosta kasno za početak nove karijere i za početak je bio težak put jer nije bilo dobro razvijene scene. Dvije godine kasnije, imamo uspješnu scenu koja je u usponu i radim s preko 30 umjetnika. Radio sam s pobjednicima X-Factora u Arabiji, te finalistima iz Njemačke i Australije. Bilo je to nevjerojatno putovanje koje je proizašlo iz strasti, upornosti i spoznaje koja je moja svrha.

Utjecaji

RB: Tri su producenta koja su najviše utjecala na mene. Prvi je Rick Rubin zbog svoje sposobnosti da se, od projekta do projekta, bavi bilo kojim žanrom. Ljudi ga zovu multižanrovskim producentom, ali ja zapravo mislim da je obrnuto. Na kraju dana, glazba je glazba i sve je u emocijama. Ako u glazbi pronađete prave emocije, odradit ćete izvrstan posao. Za mene je to skinulo naglasak s brige o tehničkim stvarima i natjeralo me da više razmišljam o hvatanju ljudskih emocija.

Drugi producent bi bio Noah "40" Shebib. On je stvorio zvukove iz tehnologije, za razliku od Ricka Rubina. Stvorio je taj lo-fi, podvodni, vrlo chill hiphop zvuk koji je sada ukorijenjen u pop kulturi. Zaista poštujem kako je prekršio normu onoga što su ljudi radili i promijenio zvučni krajolik u pop kulturi.

Treći bi bio Diego Farias (Yaygo) koji je producirao, miksao i masterirao jedan od albuma mog benda prije nego što sam ušao u produkciju puno radno vrijeme. Imali smo sate i sate telefonske rasprave gdje mi je prenio svoje znanje, iako je puno mlađi od mene, ugledam se na njega. Sada sam jako ponosan što poznajem nekoga tako skromnog kao što je on i gledam ga kako radi s ljudima poput Lil Yachtyja i osvaja Latin Grammy nagrade.

Od Spindittyja

Pristup

RB: Način na koji se pripremam za bilo koji projekt je da resetujem svoje emocije i koristim svoju emocionalnu inteligenciju ili svoju intuciju o tome tko je osoba. Smatram da često, ako bilo koje dvoje ljudi žele napraviti pjesmu, a radi se o nečemu generičkom, možete to izmisliti za dvadeset minuta, ali to neće izazvati ponašanje. Obično kada sjednem s umjetnikom prije nego što nešto počnem, pitam se zašto to radim i čemu to služi? Emocionalno razumijem ako, na primjer, kažu da se osjećaju kao da su tužni jer im se svijet raspada. Neke riječi imaju konotacije, teksturu i zvukove. Ne pokušavam nikome drugima diktirati zvukove ili ideje, pokušavam više biti kao medij između njih i zvuka. Pokušavam preuzeti ulogu filmskog redatelja. Ne govorim glumcima kako da glume, ali im govorim kakva je priča i kamo ide. Stvarno se pokušavam uskladiti s onim tko su oni.

Rad na X-Factoru

RB: To je bilo prekrasno iznenađenje za mene jer kad sam prvi put došao u Dubai, bilo je jako teško natjerati ljude da rade sa mnom jer nisam imao portfelj. Vrlo brzo sam shvatio da ljudi neće raditi sa mnom ako ne vide da sam prije išta proizvodio. Umjesto da odem umjetnicima i pokažem im što imam, odlučio sam uzeti potpuno nerazvijene umjetnike i pomoći im da rade stvari za koje nikad nisu mislili da mogu. Kada se to dogodilo, mnogi od tih umjetnika postali su poznatiji, a drugi umjetnici postali su obožavatelji tih umjetnika koji su se pojavljivali. Išao bih na otvorene mikrofone i ti umjetnici ili njihovi menadžeri bi mi prišli i zamolili me da radim s njima jer im se sviđao zvuk koji sam stvorio.

Prvi pobjednik X Factora s kojim sam radio bio je Hamza Hawsawi koji je osvojio X Factor Arabiju. On je bio prva osoba koja je sjela sa mnom i rekla: “Vidio sam što si učinio u proteklih 12 mjeseci i vidim kamo ideš. Volio bih biti dio toga!”

Trenutni projekti

RB: U ovom trenutku, moglo bi se reći da je to poput Marvelovih filmova u kojima su imali prvu fazu, a zatim prešli u drugu fazu. Grad to doživljava sada gdje mnogi umjetnici postaju poznata imena. Ta imena kuća inspirirala su novu generaciju umjetnika koji se počinju pojavljivati. Bit će to balansiranje između razvijenih umjetnika i onih koji tek počinju. Od 30-ak umjetnika, blizu 14 od tih umjetnika ima samo jednu pjesmu ili nikada nisu objavili glazbu, tako da je ovo izuzetno uzbudljivo vrijeme jer ti novi umjetnici dolaze i stvaraju fuziju djela koje ja radio sam ranije. Stvarno je cool!

Tu je i hrpa umjetnika s kojima sada radim, a koji su bili natjecatelji na X- Factor Australia koji proizvode nevjerojatnu glazbu. Također sam uzbuđena zbog eklektičnih zvukova koji dolaze iz grada (Dubaija) koji je izrazito eklektičan u kulturnom i etničkom smislu. Stvarno osjećam da počinjemo doseći točku u umjetničkom izričaju gdje se zvuk grada sve točnije predstavlja.

Budućnost

RB: Uvijek sam osjećao da u regiji postoji stigma prema ljudima koji se bave glazbom u kojoj ljudi ovdje misle da je to samo hobi ili razonoda. Ne misle da to može biti karijera. Ako idete bilo gdje u svijetu, svaki veći grad ima zvuk i ima umjetnike koji su u velikoj mjeri dio definiranja zvuka tog grada. To je nešto što želim pomoći da se postigne u Dubaiju. Želim biti jedan od onih producenta ili osoba koje su pomogle da se grad glazbeno stavi na kartu. Želim sudjelovati u stvaranju zvuka grada.

Punjenje baterija

RB: Često dobijam ovo pitanje kada sam u studiju. Mnogi moji prijatelji kažu da ja nemam studio, imam kliniku. Svaki put kad netko ulazi, netko drugi izlazi. U svemu tome, najsitnije stvari mogu napraviti najveću razliku. Da bih napunio baterije, osim očitih stvari poput uzimanja slobodnog vremena i druženja s obitelji i voljenima, smatram da nije ništa što polusatni ili satni razgovor uz šalicu kave ne može riješiti.

Nakon što sjednete s nekim, popijete šalicu vruće kave s njim i popričate s njim neko vrijeme ljudski s čovjekom, vi ste se privikli na njegove emocije, a oni su se prilagodili vašem raspoloženju, tako da nekako nađete sredinu . Bilo bi puno iscrpljujuće da je riječ o jednosmjernom odnosu.