Sadržaj:
Karl je dugogodišnji freelancer koji je strastven za glazbu, umjetnost i pisanje.
Karl Brueggemann je skladatelj, glazbenik i učitelj glazbe sa strašću za klasičnu (i modernu) glazbu za video igre. On i njegov brat će voditi podcast Super Marcato Bros. koji se bavi najboljom glazbom iz videoigara iz prošlosti i sadašnjosti. Razgovaram s njim o korijenima njegove glazbene strasti, njegovom kreativnom procesu kao skladatelja i zašto je toliko strastven prema glazbi iz videoigara.
Intervju s Karlom Brueggemannom
Karl Brueggemann: Oba moja roditelja su vrlo muzikalna. Moj tata je svirao u bendovima koji je odrastao 60-ih i 70-ih godina. Uvijek je volio glazbu i puštao je puno glazbe po kući i u autu. Moja mama je divna pjevačica koja pjeva većinu svog života. Glazba je uvijek bila tu i bila je samo dio života. Nisam baš osjećao da imam izbora, to je bilo samo nešto što je bilo u meni. Otkako sam bio stvarno mali, uvijek sam lupkao po stvarima i bubnjao. Bio je to način na koji bih se izrazio. U školi sam se jako dosađivao i misli su mi odlutale, pa sam u glavi smišljao taktove, ritmove ili male melodije.
U mladosti sam išao na satove klavira. Volio sam se igrati na ovoj staroj Yamahinoj tipkovnici koju smo imali iz ranih 90-ih. Petljao bih okolo, stvarao vlastite pjesme i svoje ritmove. Kad sam išao na satove klavira, u početku zapravo nisam uživao jer nisam htio svirati komade koje mi je učitelj rekao da sviram i nisam htio vježbati. Samo sam htio smisliti svoje stvari.
Kad sam dobio svoj prvi set bubnjeva s devet godina, jednostavno sam ga prihvatio kao patka na vodu i stalno sam ga svirao. Imao sam toliko ideja u glavi o tome što želim učiniti. I moj stariji brat Marty je u to vrijeme bio u savršenim godinama. On je dosta godina stariji od mene, pa je počeo svirati gitaru u isto vrijeme. Počeli smo jamčiti i tada sam prvi put osjetio čaroliju stvaranja glazbe s drugom osobom. Satima bismo bili u njegovoj sobi i svirali obrade alternativnih i punk bendova iz 90-ih.
Počeo sam pisati vlastitu glazbu i napravio bih ove strašne MIDI pjesme sredinom 90-ih. Imao sam 11 ili 12 godina i nisam imao pojma što radim, ali bilo je tako zabavno stvarati glazbu. Sljedeća razina za mene bila je srednja škola. Osnovao sam prilično užasan rock bend i htio sam pisati glazbu za njega. Imali smo još jednu osobu u bendu koja je pjevala, ali su bili loši pjevači pa sam počeo pjevati. Nakon toga sam počeo pisati pjesme i odatle je jednostavno krenulo.
KB: Moja prva ideja nije bila baviti se glazbom, nego animacijom. Animacija je bila još jedna, na neki način veća, strast za mene kao djeteta. Napravio sam bezbroj knjiga na preklop i jako sam se bavio crtanjem. U mladosti sam dobio ranu verziju After Effectsa, pa sam počeo učiti kako to koristiti. Na njemu smo napravili ove strašne animacije Ratova zvijezda!
Ozbiljno sam razmišljao o odlasku u školu animacije, ali sam iz nekog razloga smatrao da bi bilo mudrije otići na redovno sveučilište i početi s glazbom jer je to bila još jedna moja velika strast. Ostao sam pri toj odluci i otišao na Sveučilište Winona State, koje je nekoliko sati izvan Twin Citiesa u Minnesoti. Čim sam počeo tamo, upoznao sam toliko ljudi koji su imali istu strast, tako da je odatle samo eskalirala.
Kako sam počeo svirati u više bendova i pisati više instrumentalne glazbe, shvatio sam koliko je glazba za video igre uvijek bila važna za cijeli moj život. U kasnoj srednjoj školi i na početku fakulteta, zatekao bih se kako pišem i snimam ove stvarno bezobrazne instrumentalne pjesme na Yamahinoj klavijaturi. U osnovi sam radio glazbu za video igre, a nisam to ni shvaćao.
KB: To nije bilo nešto o čemu sam razmišljao, to je bilo nešto o čemu sam sanjao. Uvijek sam to radio, tako da nisam imao osjećaj da imam izbora. Nakon fakulteta, sanjao sam taj san. Kad sam 2011. napravio prvi album Sonicesque, bio je to samo eksperiment. U to vrijeme, ja i Marty smo pronašli ovaj VOPM* dodatak i to je bilo kao: “O moj Bože! Mogu napraviti originalnu glazbu Genesis!”
Bilo je tako zabavno i tako uspješno da sam počeo misliti da je to nešto čime bih volio zarađivati za život. U to vrijeme imala sam dnevni posao u banci. Godinu dana kasnije pokrenuli smo podcast Super Marcato Bros. Kroz podcast i mogućnost skladanja za razne projekte s Willom i Martyjem, postalo je jasno da je to nešto čime se želim ozbiljno baviti. Rodilo se iz strasti za hobijem i pretvorilo se u nešto ozbiljnije.
*VOPM: VOPM je emulacija FM zvučnog čipa Yamaha YM2151 (OPM) 4 operatera.
KB: Uvijek je bio oko mene i imao je značajnu ulogu u mom životu. Sjećam se da je Marty dobio Sega Genesis za Božić 1993. ili tako nešto. Sjećam se tog dana vrlo jasno i pokretanja Sonic 1 po prvi put. Bilo je to tako radosno iskustvo. Izgledalo je nevjerojatno, glazba nije nalikovala ničemu što sam ikada čuo i jednostavno sam se zaljubio u nju. Puštao sam Sonic 1 i Sonic 2 svaki dan godinama i slušao glazbu bez prestanka.
Kad mi je moj stariji brat pokazao sve ove cool nove igrice koje nikad prije nisam otkrio, kao što su LucasArts PC igre, Mario igre ili Sonic igre, počeo sam shvaćati koliko je ta glazba bila važan čimbenik u mom uživanju u igrama. Primijetio sam da sve moje omiljene igre imaju odličnu glazbu. Iako to nisam odmah shvatio, kad sam se počeo zanimati za skladanje vlastite glazbe, glazba iz videoigara bila mi je vjerojatno najveći izvor inspiracije.
Čak i kada sam pokušavao pisati u drugim stilovima, mnogi ljudi bi mi rekli da zvuči tako kao videoigre. Nakon što sam prihvatio taj stil za nešto poput Sonicesque ili kasnijih projekata, shvatio sam koliko mi je to prirodno. Toliko mi je jasno da je to nešto što moram učiniti.
Od Spindittyja
KB: Glazba Johna Williamsa je uvijek bila tu. Marty je uvijek bio veliki obožavatelj Johna Williamsa. Bio je ispred krivulje jer je dobio CD-e sa soundtrackom Johna Williamsa kad je imao 15 ili 16 godina. Definitivno sam uvijek cijenio tu glazbu.
Zaljubio sam se u mnoge bendove i glazbu iz 90-ih koju je Marty slušao. Na primjer, jedan od mojih omiljenih bendova bio je Sublime. Uvijek sam jako cijenio njihove reggae groove i jako snažne melodije i tekstove Brada Nowella.
Što se tiče glazbe za video igre, očito je Masato Nakamura ime koje moram spomenuti. Njegova glazba za igre Sonic bila je prva glazba za video igre koju sam primijetio i u nju se zaljubio. Kad sam bio vrlo mlad, igrali smo LucasArts avanturističke igre počevši od The Secret of Monkey Island, nakon čega su slijedili Monkey Island II, Sam & Max i Day of the Tentacle. Vrlo su mi važni i skladatelji za te igre poput Petera McConnella, Michaela Landa i Clinta Bajakiana.
U to vrijeme nisam imao Super Nintendo, ali moj najbolji prijatelj je imao. Igrali bismo Super Mario World i neke Mario igre, pa sam tada prvi put shvatio koliko je vesela i čarobna glazba Koji Kondoa. Igrao sam i dosta Mario igrica na ZSNES emulatoru i glazba me nastavila osvajati.
Marty je imao prijatelja s N64 i on ga je jednog dana donio i uključio Mario 64. Bila je to prekretnica jer je sve u vezi tog iskustva bilo nezaboravno. Glazba je bila tako privlačna, tako zabavna i jednostavno sam je osjetio u kostima.
David Wise je još jedno jako važno ime jer sam prvi put igrao DKC igrice na ZSNES-u kada sam imao 14 ili 15 godina. Apsolutno sam obožavao glazbu.
KB: Za stvari koje radim sam, bilo da se radi o chiptune albumu ili hommage albumu kao što je Sonicesque, počet ću s nekom vrstom jasne kreativne udice. Možda je to progresija akorda, može biti specifičan ritam ili bas linija, ali to je neka mala jezgra koja mi se pamti. Odmah ću to zabilježiti u glasovnom zapisu jer je ludo kako brzo možete izgubiti ideje, čak i ako je to jednostavno kao pamćenje nota, ali ne i točnih ritmova. Nastavit ću graditi na tome i dobiti jasnu ideju. Bit će to dovoljno jasna ideja da ću je moći prihvatiti i trčati s njom. Ostalo mi se čini kao da ni ne radim, samo ide kamo želim.
Svako je glazbeno djelo drugačije. Ponekad je jako teško i ne dolazi lako, pa moram provoditi sate radeći pokušaje i pogreške, pogotovo ako je složenije. Ako pišem fusion glazbu koju želim biti vrlo lutajući s puno modulacija, ponekad bih mogao proći kroz 100 različitih opcija za akorde i promjene.
Najbolje je kad ti stvari dođu jako lako. Gotovo se i ne sjećam da sam skladao neke od svojih omiljenih glazbenih djela jer je bilo tako lako i brzo. Zaista je zabavno slušati gotov projekt jer se gotovo čini da ga nisam ni ja komponirao.
KB: Glazba za video igre postaje sve važnija kao umjetnička forma, posebno za mlađu djecu koja možda nemaju nikakvo znanje ili iskustvo sa starijim oblicima glazbe, bilo da je to klasična glazba, ragtime, blues ili Dixieland. Moguće je da tu glazbu možda ne čuju kod kuće ili u školi, pa su videoigre jedina arena u kojoj se te tradicije još uvijek održavaju i istražuju na nove, kreativne načine. Cuphead je izvrstan primjer za to. Kristofer Maddigan koristi tradiciju big band jazza, ali ipak može s njime reći nešto novo nakon svih ovih godina.
To bi se moglo reći za mnoge Mario soundtrackove koje je skladao Koji Kondo. Ovaj devetogodišnji klinac koji nema iskustva sa slušanjem ragtimea, ali sluša Mario 2 i zna da ga voli. On zapravo ne zna što je to, pa zaroni u to i ako je to netko tko ima glazbene sposobnosti i interes, počinje učiti o toj glazbi i želi je više istraživati.
Glazba za video igre ima svoj skup tradicija i vlastiti zvuk. To je doista umjetnička forma i ima nešto vrlo posebno u tome. Po mom mišljenju, puno je zabavniji i trenutno privlačniji od bilo kojeg drugog žanra glazbe. To može biti najdivnija i najsretnija glazba koju sam ikada čuo. Također je tako raznolik. Postoji partitura za koju, kada je slušate, ne biste imali pojma da ne slušate filmsku partituru. Stvarno može biti što god igra zahtijeva.
Moja omiljena vrsta glazbe za video igre je ona koja ima ovaj prepoznatljivi VGM zvuk s melodijom koja je neposredna i ikonična, osjećajem groovea i stvarno zanimljivom kombinacijom utjecaja.
Ja sam instruktor i koristim glazbu za video igre za mnoge svoje učenike i uvijek je tako uspješna. Komadi su tako zabavni za sviranje, zvuče tako dobro i u mnogim slučajevima ih je lako svirati. To je tako izvrstan alat jer ih možete vidjeti kako svijetle uz ovu glazbu.
KB: Daleko najuzbudljiviji rezultat videoigre u posljednjih deset godina bio je Shovel Knight kao i njegova kasnija DLC izdanja. Osjeća se kao da nosi baklju klasičnog VGM-a, a istovremeno je nevjerojatno odvažan, svjež i odvažan. Xenoblade Chronicles II je fenomenalan. NieR me jako dirnuo. Gravity Rush I i II definitivno se ističu. Prošla godina bila je nevjerojatna. Oduševila me partitura Mario Odyssey, posebice komadi koje je komponirao Koji Kondo. Bili su tako različiti i riskantni. Hrabro je riskirao i otišao tamo gdje ne biste očekivali da će glazba otići.
KB: Najuzbudljivija stvar na kojoj sada radim je Hero of Legend koji je projekt Super Marcato Bros. To je najambiciozniji, najuzbudljiviji i zastrašujući projekt koji smo ikada napravili. Ako je netko upoznat s našim hommage projektima, mi u osnovi pišemo glazbu u stilu klasične serije ili skladatelja. Stvarno proučavamo glazbu, seciramo je i pokušavamo saznati što je to u ovoj glazbi koja je posebna. Želimo uhvatiti ono što ljudi vole u vezi s tim, dok još uvijek radimo nešto novo i istražujemo stvari koje nisu istražene u originalnoj igrici i seriji.
Naš cilj s ovim projektima je napraviti nešto što je poznato, što se čini kao neka izgubljena igra. Ovo je serija od tri albuma inspirirana serijom Legend of Zelda. Ideja je da svaki od albuma predstavlja jednu eru Zelda glazbe.
Bez previše odlaganja, prvi album će biti 8-bitni u prezentaciji, ali jedna stvarno uzbudljiva stvar je da samo zato što album ima određenu prezentaciju ne znači da ćemo se samo držati tih igara radi utjecaja. Možda ćete čuti neko unakrsno oprašivanje i utjecaj iz drugih razdoblja Zelda igara.
KB: Volim imati više projekata jer me to definitivno motivira i pokreće moju kreativnost. Volim imati nešto na kraju dana što jedva čekam otići kući i raditi na tome.
Zaista sam sretan što mogu nositi mnogo šešira kada je u pitanju kreativnost bez obzira na to ima li to veze s glazbom ili ne. To bi mogao biti rad na umjetničkim djelima ili logotipima naših epizoda za našu web stranicu.
U glazbi volim nositi različite šešire. Imam jazz/funk/fusion bend koji se zove Karl B and the Soul Surgeons, pa kad sviram s njima to me dodatno napuni. Uvijek se vraćam s višom razinom energije nakon nastupa. Puštanje više glazbe dodatno me puni. Nikada se ne razbolim od glazbe, ali jednostavno promijenim ono što radim kada sam frustriran njome.
