Metallica se samouništila: njihov najbolji album u 25 godina

Fantastična eksplozija iz prošlosti i više

Kada je Metallica objavila da će objaviti svoj 10. studijski album 18. studenog 2016., nisam očekivao ništa bolje od Death Magnetic iz 2008.

Iako Death Magnetic nije bio loš, zasigurno nije bio tako dobar kao moderni, a opet vjeran bazi hardcore fanova; Crni album. Meni se činilo da Death Magnetic nedostaje onaj "da, to je Metallica u koju sam se zaljubio".

Ono što je Death Magnetic nedostajalo, Ožičeni za samouništenje ima ga, a onda i neke. Cijela ploča djeluje poznato, ali ne i kliše'.

Možda Hardwired ne probija ništa novo, ali nudi prilično dobar metal album koji se puni tvrdog metala koji je i za ljubitelje hardcore ranih godina i za kasniji post … i obožavatelje Justice For All.

Povratak iskrenom Thrash Metal elementu

Strateški nema sumnje, Metallica je izbacila 3 singla prije datuma izlaska 18. studenog. "Hardwired", "Atlas Rise" i "Moth Into Flame", svi imaju retro stil koji podsjeća na rane dane Kill Em' All iz 1983. i Ride the Lightning iz 1984. godine. Sve 3 pjesme imaju nepopustljiv oldschool thrash/speed metal element.

Ove pjesme prije izdanja mogle bi imati efekt mamaca i prebacivanja na publiku koja voli mosh pit, jer je samo posljednja pjesma "Spit Out the Bone" sličnog stila. Međutim, po meni, postoji nekoliko drugih pjesama koje se uzdižu do statusa klasične Metallice, iako bi se možda bolje uklopile na Black Album u stilu…

"Pljuni kost"

Klasične pjesme koje nisu Thrash

Iako mi se sviđaju spomenute trash pjesme, jako sam zavolio pregršt drugih pjesama na Hardwiredu.

"Now That We're Dead", "Dream No More" i "Halo on Fire" su po mom mišljenju kameni klasici Metallice u bilo kojem razdoblju. Druge pjesme poput "Murder One" i "Here Comes Revenge" nude snažne podsjetnike da ne morate imati melodiju poput "Whiplash" da biste bili pakleno teški.

Čekao sam 3 tjedna da napišem ovu recenziju jer sam vidio puno recenzija koje su se činile preoštrim ili previše pozitivnim za moj ukus, a recenzent je izjavio da su slušali samo jednom.

Da budem iskren, osjećao sam da se trebam upoznati s albumom, ponekad je album tako loš, ne možete se natjerati da ga poslušate više od nekoliko puta, ali s Hardwired …to Self Destruct to nije bio naporan posao, ali zadovoljstvo.

Ovaj album Metallice me usisao kao nijedan od Black Albuma, stvarno je tako dobar. Čuo sam da neki misle da se ovdje ponovno razmatraju učitavanje i ponovno učitavanje. Možda bi "ManUnkind" "moja najmanje omiljena pjesma" odgovarala tom računu, ali ovdje uopće ne čujem otvoren hommage tim albumima iz sredine 90-ih.

Usput, Load i Re-Load nisu svi bili loši, kladim se da bi najbolje od oba napravilo sjajnu singl ploču. Hardwired nema količinu punjenja koju su imali ti albumi, ovo je 80 minuta sjajne slušane Metallice s puno vatre i sumpora.

Od Spindittyja

Svidjet će vam se "Dream No More", "Halo on Fire" i "Now That We're Dead", siguran sam u to. Sve ostale pjesme su same po sebi prilično dobre.

"Ne sanjaj više"

"Sada su bili mrtvi"

"Halo u plamenu"

Kritičari koji plaču

Čini se da većina kritika koje sam pročitao o albumu proizlazi iz vrlo umornog klišea da album nije dovoljno težak, ima previše melodije, bla bla bla. Kritičari su naizgled smatrali da je 80 minuta "Metalne milicije" u redu ili tako nešto?

Kako bi to bilo dosadno da se Metallica nikad nije proširila izvan Kill Em' All. Zamislite Metallicu bez "Fade To Black" ili "Welcome Home Sanitarium"? Nema veze s kompleksnim prog metalom …i Justice For All.

Metallica sada postoji već više od 35 godina, i iskreno očekivati ​​album tako dobar kao posljednja 2 s obzirom na njihovu ostavštinu za mene je prokleto impresivno.

Ne mogu zamjeriti Metallicu za grananje i eksperimentiranje, čak i ako se čini da sam i ja, kao i većina, mrzio suradnju s Lou Reedom Lu Lu i nije mi bilo stalo do St. Angera i njegovog užasnog zvuka bubnja.

Sigurno se godinama nisam držao slušanja thrash/speed metala, volim sve vrste glazbe: jazz, blues, country glazbu, progresivni rock i mnoge, mnoge druge. Ne ispričavam se zbog toga, a ni Metallica se ne treba ispričavati ako vam se ne sviđa ne slušajte.

Ja sam, s druge strane, uživao u Hardwired To Self Destruct.

Što mislite o Hardwired to Self Destruct?

GodsOfRock (autor) iz Sjedinjenih Država 14. prosinca 2016.:

Load and Reload su lagani blues rock u usporedbi s posljednja 2 albuma. Da sam bio prisiljen slušati "Spit out the Bone" 80 minuta, mislim da bih se usrao i povratio posvuda. Jednostavno me više ne zanima jednodimenzionalni čekić u glavu. Volim raznolikost i usudim se reći, melodiju. Mislim da je ovaj novi album dobra mješavina onoga što mi se sviđa kod Metallice, dok znam da više nikada neće biti u svojim 20-ima i da su gladni probijanja znanja. Ironija je u tome što ne mogu ni pokušati kada bi bili kritizirani na temelju osnove koju su već razbili… kvaka 22 ako je ikada postojala.

Gitarski Gopher 14. prosinca 2016.:

Metallica me izgubila 90-ih na dan kada je izašao Load. Od tada nisam kupio novi album Metallice. Nisam siguran da čujem nešto s ovom pločom zbog čega se predomislim, iako Spit Out the Bone nije loš. Daj mi 12 takvih pjesama i vraćam se.